Upijajuća moć gline je izvanredna. Možemo to provjeriti i ako glinu upotrijebimo kao dezodorans na nekom dijelu tijela, ili ako neke supstancije neugodna mirisa miješamo s glinom. Miris upijen glinom nestaje. Sirova jaja u zemlji gube triput manje na težini nego izložena djelovanju zraka, i to bez oštećivanja ljuske.
Profesor Aharon Katchalsky s Weizmannova znanstvenog instituta u Izraelu uočio je da montmorilonit, jedna vrsta gline, ima svojstvo upijanja prebiotičkih molekula koje se lijepe na njezinu površinu. Djelujući kao katalizator, montmorilonit može izmijeniti
strukturu jednostavnih molekula (polimeri/acijom), mijenjajući ih u dugačke, polipeptidne molekule koje čine veze u proteinskom lancu. Ova upijajuća svojstva, bez sumnje prouzrokovana mikromolekularnom strukturom gline, objašnjavaju ove rezultate ali tek djelomično.
Moramo priznati da još uvijek nismo prodrjeli u sve tajne prirode. Ljekoviti sastojak u mineralnim vodama, na primjer, predmet je stalnih znanstvenih istraživanja. Znanstvenici su pokušali kreirati sintetičku mineralnu vodu s identičnim kemijskim komponentama. Voda ostavljena neko vrijeme, dovoljno dugo da izgubi svoju radioaktivnost, ponovno se reaktivirala. Svi ti pokusi nisu uspjeli.
Mi nećemo slijediti primjer onih koji su se izgubili u nagađanju, jer nas je promatranje Prirode uvjerilo da je obnavljanje njezinih svojstava uz pomoć kemijskih ili fizičkih sredstava nemoguće. Ni fizika niti kemija ne mogu obnoviti život. U tome je njezina tajna.